Sto vise oziljaka imas, bio si i hrabriji pred zivotom. Tako da je oziljak u stvari tvoja pobjeda. Ja bar tako vjerujem. Jer lijepe stvari bole, a zivot je, bez obzira na sve... Lijep.

Je suis un ange

 Nekim ljudima nikad nećeš biti dovoljno dobar, ma koliko se trudio. Trpiš razne gluposti ali neke osobe to ne cijene i onda kreću suze. Ne boli to razočarenje već samo to što znaš da će se te osobe jednom pokajati i da će te željeti nazad, a ti ne znaš hoćeš li imati dovoljno snage da im kažeš ne.

...

Kažu da je velik onaj koji prašta. A ja ne praštam. Ja nisam dovoljno velika, niti je moje srce dovoljno jako da dva puta podnese isti bol. Moje srce ne daje dvije šanse. Ono ne želi da ga dva puta lome isti ljudi. Ne prašta greške i ne prihvata nikakve izgovore. Kad pukne - pukne. I nazovite me sebičnom, dajte mi bilo koji drugi pridjev u tom stilu, ali ja učim na životnim lekcijama i štitim sebe napokon. Davno sam naučila da su ljudi zli, da će te oni u koje najviše vjeruješ prvi povrijediti, da ne vrijede svi onoliko koliko misliš... Zato sad nosim ovaj oklop i dobro mi je. Ne žalim se ja, ali žale se ljudi oko mene. Valjda im smeta što me ne mogu uništavati kad god požele. Eh, žao mi je... Došlo je moje vrijeme.

Put do zvijezda posut je trnjem

Gledam stare fotografije. Nailazim na jednu, fotografisanu u parku, gdje se centralna staza dijeli na  vise njih koje odlaze u razlicitim pravcima. A ispod fotografije komentar mog najboljeg prijatelja “ Dug je put do uspjeha, al’ mora se preko trnja do zvijezda”. Da li je to uvijek tako, da li se ova izreka uvijek ispostavi tacnom ili ipak ima I onih kojima se samo onako posreci I uspiju u zivotu bez da se I najmanje potrude.  I onda ponosno koracaju zivotnim stazama satkanim od meda I mlijeka…

 Jos od malih nogu postavila sam sebi vizije u zivotu kojih se vec desetak godina unazad manje ili vise pridrzavam. Sa samo sest godina prvi put sam se susrela s ta dva predmeta koja su mi u potpunosti promjenila zivot: mikrofon I kamera. I dok su ih se svi drugi plasili, ja sam znala… Bit ce to moj zivotni poziv. Bit cu novinar. I trudila sam se, ucila od onih koji su mi na najbolji nacin svoje znanje mogli prenijeti, zanimala se za sve I svasta, bas kao pravi novinar. Iz godine u godinu sama sam se borila za svoje pozicije.I uspjela sam, sa samo 17 godina.  Iako znam da pred sobom imam jos mnogo posla I mnogo truda da bi postala I ostala ono sto zelim biti, ponosna sam sto sam izlila temelje u svom zivotu I udarila cvrste stubove, koji će me, nadam se, voditi kroz zivot. Istina, imala sam ja I padova. Mnogo puta padala sam zbog svojih prijatelja koji su me manje ili vise razocaravali kroz zivot. Ali sam se I dizala… Kao feniks iz pepela, dizala se I nastavljala zivot jos jaca, ali I iskusnija jer takve stvari su za covjeka najbolja skola.  Mnogo puta sam I birala pogresne “staze” prema kojima sam okretala svoj zivot. Ali, srecom, imala sam I onih prijatelja koji su me uvijek vracali na pravi put. Koji su mi pomagali cak I onda kad to najmanje zasluzujem. U takvim situacijama, dugo razmisljajuci kroz noc shvacala sam koliko je sve drugo manje bitno, I koliko je velika I teska zadaca ostati covjek. Teza od svih skolskih I svih zivotnih zadaca valjda zato sto je I  najbitnija.
Svi mi imamo svoje puteve, svoje životne staze koje možemo,a nekada smo I prisiljeni birati. Može nam poći za rukom, pa da iz prve pogodimo onaj pravi, a mozemo ne uspjeti ni iz nekoliko pokusaja. Ipak, ako smo dovoljno uporni I ako nesto dovoljno jako zelimo, trnje na putu do uspjeha necemo ni primjetiti. Ne znaci to da nas ono, kao I svakoga nece bosti. Ne znaci to da necemo osjetiti bol pri svakom ubodu u bose tabane. Hocemo, ali cemo tako I nauciti nacine kako doci do svojih ciljeva. A nakon kise, uvijek dodje duga.  Pa tako i u zivotu. Nakon mnogih muka, kada postignemo ono sto smo zeljeli, uspjeh je najsladji.