Put do zvijezda posut je trnjem

Gledam stare fotografije. Nailazim na jednu, fotografisanu u parku, gdje se centralna staza dijeli na  vise njih koje odlaze u razlicitim pravcima. A ispod fotografije komentar mog najboljeg prijatelja “ Dug je put do uspjeha, al’ mora se preko trnja do zvijezda”. Da li je to uvijek tako, da li se ova izreka uvijek ispostavi tacnom ili ipak ima I onih kojima se samo onako posreci I uspiju u zivotu bez da se I najmanje potrude.  I onda ponosno koracaju zivotnim stazama satkanim od meda I mlijeka…

 Jos od malih nogu postavila sam sebi vizije u zivotu kojih se vec desetak godina unazad manje ili vise pridrzavam. Sa samo sest godina prvi put sam se susrela s ta dva predmeta koja su mi u potpunosti promjenila zivot: mikrofon I kamera. I dok su ih se svi drugi plasili, ja sam znala… Bit ce to moj zivotni poziv. Bit cu novinar. I trudila sam se, ucila od onih koji su mi na najbolji nacin svoje znanje mogli prenijeti, zanimala se za sve I svasta, bas kao pravi novinar. Iz godine u godinu sama sam se borila za svoje pozicije.I uspjela sam, sa samo 17 godina.  Iako znam da pred sobom imam jos mnogo posla I mnogo truda da bi postala I ostala ono sto zelim biti, ponosna sam sto sam izlila temelje u svom zivotu I udarila cvrste stubove, koji će me, nadam se, voditi kroz zivot. Istina, imala sam ja I padova. Mnogo puta padala sam zbog svojih prijatelja koji su me manje ili vise razocaravali kroz zivot. Ali sam se I dizala… Kao feniks iz pepela, dizala se I nastavljala zivot jos jaca, ali I iskusnija jer takve stvari su za covjeka najbolja skola.  Mnogo puta sam I birala pogresne “staze” prema kojima sam okretala svoj zivot. Ali, srecom, imala sam I onih prijatelja koji su me uvijek vracali na pravi put. Koji su mi pomagali cak I onda kad to najmanje zasluzujem. U takvim situacijama, dugo razmisljajuci kroz noc shvacala sam koliko je sve drugo manje bitno, I koliko je velika I teska zadaca ostati covjek. Teza od svih skolskih I svih zivotnih zadaca valjda zato sto je I  najbitnija.
Svi mi imamo svoje puteve, svoje životne staze koje možemo,a nekada smo I prisiljeni birati. Može nam poći za rukom, pa da iz prve pogodimo onaj pravi, a mozemo ne uspjeti ni iz nekoliko pokusaja. Ipak, ako smo dovoljno uporni I ako nesto dovoljno jako zelimo, trnje na putu do uspjeha necemo ni primjetiti. Ne znaci to da nas ono, kao I svakoga nece bosti. Ne znaci to da necemo osjetiti bol pri svakom ubodu u bose tabane. Hocemo, ali cemo tako I nauciti nacine kako doci do svojih ciljeva. A nakon kise, uvijek dodje duga.  Pa tako i u zivotu. Nakon mnogih muka, kada postignemo ono sto smo zeljeli, uspjeh je najsladji.