Simbol prijateljstva, ponos je imati ovakve prijatelje!

Prijateljstvo- često se pitamo šta je ono ustvari. Ima li ono neku posebnu definiciju ili je to samo obicna, istina malo slozenija rijec.

U djetinjstvu za prijatelja uzimamo onoga ko ce se s nama igrati onako po nasoj zelji, klikera ili lutkica. Svako onaj ko ima vise igracaka od nas, prijatelj nam je. Jer, njegove igracke I nase su igracke,. Krenuvsi u osnovnu skolu, za prijatelja uzimamo onoga s kim sjedimo u klupi, s kim se mozemo dosaptavati u toku casova I ko ce nam dati da prepisemo zadatak iz matematike na kontrolnom za koji se nismo pripremali.
U srednjoj skoli, prijatelji su nam pak oni s kojim mozemo razgovarati o svemu I s kojim bjezimo s casova.  Ali, da li je to prijateljstvo?
Shvatamo li koliko se nasa definicija prijateljstva zapravo mjenja kako starimo I postajemo zreliji. Za svojih osamnaest godina imala sam mnogo kako bi ih cesto nazivala” manje-vise prijatelja”. Bili su tu za vec navedene radnje, a cim bi se to promjenilo ili bi nasli nekoga drugog odlazili su poput leptira u daljnji zivot. Nisam im zamjerila, mada , pitala sam se zasto je to tako. Zasto je tesko naci iskrenog I pravog prijatelja? Odgovor sam pronasla tek nedavno, kada sam I ja pronasla svoje prave prijatelje. 

“Koliko posijes, toliko ces I poznjeti”-izreka je koju uvijek rado koristim u ovakvim situacijama. Nesto manje od godinu dana proslo je kako sam ja upoznala svoja jedina dva prava prijatelja.Mnogi ce se zapitati kako se usudjujem iskoristiti rijeci “pravi prijatelj” ako je proslo tako malo vremena. U tom periodu mnogo sam grijesila, mnogo puta nasla se na meti ljudi koji su pokusali da me omalovazavaju ili da preko mojih ledja dodju do onoga sto nisu zasluzili. Isto toliko puta uz sebe sam imala Damira I Amira, dva prava prijatelja koja su me i pored moje velike tvrdoglavosti uvijek vracala na pravi put. Obojica stariji od mene, vec mnogo toga prosli, trude se nauciti mene kako ponosno koracati kroz zivot I ne obazirati se na tudje komentare I radnje. Istina, cesto sam se ja I ljutila na njih misleci da mi se samo bez razloga petljaju u zivot, da zele da me promjene samo zato da bih bila onakva osoba kakvu oni zele vidjeti. A ja sam to sto jesam, I ne mogu se promjeniti. 

Dobro, mozda ipak mogu. I jesam. U proteklih godinu dana svoj zivot sam dosta uredila I mnogo toga sam naucila uz pomoc svojih pravih prijatelja. Shvatila sam konacno da nisu pravi prijatelji oni koji te obasipaju finim, najcesce laznim komentarima I pohvalama. Nisu pravi prijatelji oni koji ce s vama plakati kada pogrijesite ili s kojim idete s kafe na kafu ni ne sluteci da ce sve sto im kazete ici dalje. Pravi prijatelji su oni koji ce vam, bez obzira koliko vas to boljelo, u lice reci da grijesite I da niste upravu. To su oni ljudi koji ce, kada cuju da imate problem, s vama ili bez vas pokusati da ga rijese. Ali, rijetki su takvi… Dok I vi ne pronadjete vase prave prijatelje, ostaje samo poznata izreka Alberta Camusa:

"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti.

Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.

Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj."

Ova ce vam izreka zasigurno, kao I meni, pomoci da pronadjete vase prave prijatelje.