Rat,opsada i žena

Bajram je. Čekajući babu da dođe iz džamije na bajramski doručak, nestrpljivo gledam kroz prozor svoje sobe. Ne proteže se sa njega Bog zna kakav pogled, tek jedna mala oronula kućica i pred njom stara nana. Na televizijskim programima kao i svakog Bajrama ilahije i "Šehidski rastanak". Tužna sam i razmišljam. Od kako pamtim bajramske dane, ne sjećam se niti jednog u kojem sam vidjela da je  ovoj staroj nani neko došao, da je neko posjetio. U razgovoru s majkom, saznala sam da je nana Atifa izgubila svoju porodicu prilikom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Izgubila je braću, muža, rodbinu, komšije ali i njeno najveće blago, sina jedinca u kog je polagala velike nade. Njen sin, otresit momak, sve cure "ludile" za njim. Sa svojih nepunih 19 godina odlučio je braniti svoju kuću,svoju domovinu... Kažu za njega, bio je poput mačke sa devet života. Već pri prvom saznanju o napadu na njegovu jedinu domovinu, uzeo je pušku u ruke i otišao je svojim životom braniti iz Tuzle čak daleki Bosanski Brod. Nakon prvog napada na njegov rodni grad, ponosno se vratio u njega da svim snagama brani svoju očevinu, možda ne za sebe, ali za neke novije generacije kojima će zemlja Bosna i njene ljepote trebati. Mnogi su Bosnu tada željeli pod svojim okriljem. A u ostalom ko je i ne bi želio, pored svih prirodnih bogatstava i znamenitosti koje naša domovina ima. Meldin, kako se zvao ovaj hrabri momak, ranjavan je više puta i iznova svaki puta vraćao se crnoj zemlji i rovovima jer nije mogao dopustiti da njegovu domovinu uzmu oni kojima ona nije pripadala.

A njegova majka, k'o i svaka majka molila ga da ne ide. Plakala za njim pri svakom njegovom odlasku, ali i povratku.jer znala je, svaki povratak značio je i novi odlazak i neizvjesnost hoće li biti njihovog sljedećeg susreta. Kako je već ostala bez muža, sin joj je bio jedina utjeha u životu, a i ta joj je utjeha toliko puta izmicala pod ispucalim radničkim rukama za koje se u tih 19 godina mnogo borila. Trudila se nana, od svog ionako oskudnog zalogaja odvajala kako bi Meldinu ostavila, jer njemu je on bio potrebniji. Do kasno u noć molila Boga da joj ga čuva. U ono vrijeme koje je on provodio kod kuće, uz svoju majku, od nje nikoga sretnijeg nije bilo. Osjećala se uz njeg' sigurno i zaštićeno, a i znala je. Uz nju je, bude li trebalo spremna je braniti ga vlastitim životom. Kad bi Meldin krenuo u novi pohod, obavezno mu je u stari zeleni ruksak stavljala tek ispečeni komad pogače, da mu se nađe ako ogladni i pokoju cigaretu koja joj se sad činila toliko normalnom pojavom, a zbog koje je prije često znala galamiti na njega.
Došao je i dan kada se Meldin posljednji put pozdravio s majkom. Valjda sluteći šta će se dogoditi oboje su plakali više nego prije. Pri polasku tužno joj reče:
"Ne brini se majko, bit će kako je suđeno. Tako mora biti. A ja života ne žalim za svoju očevinu" i otišao je laganim korakom. Kao da je oklijevao, vratiti se svojoj majci u naručje ili otići u smrt čiju blizinu je sve više osjećao.
Svakog dana nana je sjedeći pored prozora očekivala povratak svog junaka. Večeri su joj bile teške, provodila ih je u plaču  i molitvi. A i ono malo vremena,kada bi zaspala, sanjala ga je.

Jedne večeri usnila je čudan san. Sanjala je kako se njen Meldin otisnuo niz brdo Hum, udario glavom u šljivu i nestao u snu. Sutradan, komšije "nose" loše vijesti.:
"Meldin ti je ranjen, Atifa",- brujalo je u njenoj glavi, "Ne brini se, proći ce i ovo. Nije ovo prvi put. Hrabar je on momak".  Sjetivši se svog sna, plačnim glasom prozborila je gotovo nečujno : "Meldin nije ranjen, on je poginuo".  I srušila se.
Nakon tog dana u naninom životu ništa nije bilo isto. Vesela i uvijek nasmijana komšinica, kakvu je svi pamte, sada je bila vječito među četiri hladna zida sobice u maloj kućici, priča mi kroz plač moja majka. Kako je ostala sama na ovom svijetu, nije imala s kim ni dočekivati ove najveće muslimanske praznike, a ni bilo koje druge. A i nije njoj bilo do toga. Njen život bio je protkan tugom i bolom, bolom za najmilijima koji nikad ne zacjeljuje.

Ponekad se pitam kolika je trebala biti hrabrost da uzmeš pušku u ruke i odeš u nepoznato da bi se borio za ono što je tvoje, ono sto je naše i što trebamo čuvati. Da li ih je bilo strah, ipak valjalo je spavati napolju, u rovovima ili šumama. Da li je ljubav prema domovini tada bila toliko velika da bi njene temelje zalili krvlju. Vrelom bosanskom krvlju mladih borca poput njega?!
Nakon majčine priče, moj pogled je i dalje bio usmjeren prema starici. Gledajući je tako, odlučih se, sva uplakana otići i čestitati joj ovaj praznik. Vidjevši me kako nesigurno prilazim, nana ispusti fotografiju svog sina iz ruku i čvrsto me zagrli. Plakale smo obje. Nana, jer je se prvi put nakon rata sjetio neko i došao da joj pruži ruku podrške koja joj je bila toliko potrebna. A ja, ja ne znam zašto sam plakala. Da li je to bilo zbog priče koju mi je majka tog dana prvi put ispričala ili zbog suosjećanja prema ovoj starici. Šta god bilo, shvatila sam.

Bosne je bilo i bit će. Za nju se vrijedi boriti. Za nju vrijedi umrijeti !